SVETKOVINA JE KRISTA KRALJA

SVETKOVINA JE KRISTA KRALJA

“Prvi dan tjedna” kršćani prve generacije sastajali su se na lomljenje kruha u znak vjere da Uskrsli živi (usp. Dj 20,7; 1 Kor 16, 1-3).

Prema Pavlovoj odredbi prilikom toga svetoga sastajanja, na kojem se čitalo iz Pisma, slušala pouka starješina te posvećivali darovi kruha i vina u Isusovo tijelo i krv, vjernici dotičnog mjesta ili dijela grada izdvajali su materijalna dobra za siromašnu braću i sestre u svome mjestu, ali su skupljali i za kršćane u matičnoj zajednici, u Jeruzalemu.Tako je od početka kršćanstva nedjelja Dan Gospodnji, posvećen štovanju uskrslog Krista i karitativnom pomaganju. Kroz cijelu liturgijsku godinu nedjeljom posebno štujemo i prihvaćamo Kristovo gospodstvo nad ljudima i prirodom, jer vjerujemo da je Krist “slika Boga nevidljivoga, Prvorođenac svakog stvorenja”, kako kaže kristološki himan u Kol 1, 15.

U Starom zavjetu naziv prvorođenac ima dva smisla: svaki prvi plod ljudskog para, životinje ili usjeva posebni je znak sudjelovanja u Božjoj sposobnosti darivanja života i zato prvorođenčad pripada Bogu. Prvo dijete, prvu mladunčad stoke i prve plodove zemlje vjernik gleda kao posebni znak Božjeg blagoslova obitelji i narodu. Nadalje, nakon oslobođenja iz Egipta, kad je Bog pustio pomor na prvorođence egipatskih porobljivača, prvorođenci su znak oslobođenja koje Bog dariva. Uskrsli i proslavljeni Krist Prvorođenac je u oba svetopisamska smisla, i to Prvorođenac svakog stvorenja – ljudi i prirode.Kad je 1925. Crkva slavila 1600. obljetnicu Nicejskog sabora, na kojem je definirana jednakost Krista kao utjelovljene Riječi Božje s Ocem nebeskim, osjetila se potreba za novim blagdanom Krista Kralja svega stvorenja. Tim blagdanom izražena je vjera da uskrsli Krist daje smisao ljudskoj povijesti te da kršćani trebaju djelovati u svijetu prožimajući ga kristovskim vrijednostima. Blagdan dolazi na kraju liturgijske godine, jer je proslavljeni Krist cilj crkvene godine, ali i pojedinačnoga životnog putovanja.

U ovoj Matejevoj – liturgijskoj godini za blagdansko evanđelje imamo odlomak o općem sudu na temelju djela milosrđa. O svojem drugom dolasku Krist će se poistovjetiti s gladnima, žednima, putnicima, golima, oboljelima i utamničenima. Sudit će nam po onome što činimo takvima. Slaveći Boga, koji se proslavlja u Kristu uskrslom, pitajmo se da li Isusa prepoznajemo u potrebnima. I to ne nekim dalekim, nego u onima koje susrećemo svaki dan.Potražiti izgubljenu, dovesti zalutalu, poviti ranjenu, okrijepiti nemoćnu (Ez 34, 11-12.15-17)Ovaj odlomak ima povijesni korijen u babilonskom sužanjstvu, za vrijeme kojeg je prorok tješio raspršene sunarodnjake.

U psalamskim molitvama i proročkim propovijedima Bog je često predstavljen kao Pastir Izraelov koji pase svoje stado (usp. Ps 23; Iz 40, 11; Jr 31, 10). U Ivanovu evanđelju Isus se predstavlja kao pastir dobri koji ovce poznaje te se za njih izlaže opasnosti (usp. Iv 10). On time uprisutnjuje pastirsku brigu Božju, a naučio je to iz Pisma.U vrijeme kad su vidljivi pastiri zanemarili svoju službu, Bog poručuje preko proroka da će sam pasti ovce svoje. Osnovna je dužnost pastira pribavljati ovcama hranu i štititi ih od nasilnih zvijeri ili ljudi. “Kad se nađe uza stado raspršeno…”, pastir se “brine za ovce” (r. 12). Tako i Bog obećava pobrinuti se za raspršene Izraelce, a onda i za sve ljude. “Dan oblaka i mraka” u koji su se raspršili povijesni slušatelji ove Ezekielove propovijedi jest 16. ožujka 587. pr. Kr., kad je babilonski kralj Nabukodonozor osvojio opsjednuti Jeruzalem, skinuo kralja Jojakina, postavio Sidkiju, a Jojakina, dvorjane i izabrane Jeruzalemce, među kojima je bio i Ezekiel, odveo u Babiloniju kao sužnje.Bog obećava da će osobno “pasti ovce svoje i sam im dati počinka”. Što je nevolja veća, Božja je briga intenzivnija. Bog se ne zadovoljava da bude jednako milosrdan prema svim sužnjima.

On zna da nevolje nisu jednake pa obećava dovesti natrag zalutale, poviti rane izranjenima, okrijepiti nemoćne, bdjeti nad onima kojima je i u tuđini dobro. Bog također najavljuje da će “suditi između ovce i ovce, između ovnova i jaraca”. Sužnji su mogli jedni drugima zagorčavati tuđinu tražeći povlastice na račun ostalih, lažno optužujući jedni druge novim gospodarima. Bog najavljuje da će svakomu suditi pravedno. On je pravedni sudac koji dostiže sve što su pobjegli zemaljskoj pravdi ili nepravedno osuđivali nezaštićene.Ovo čitanje u današnjoj liturgiji potiče nas na ponizno podlaganje Bogu kao vrhovnom sucu. Bog je sudac koji vidi svačije nevolje, ali nije pristran.

Potražiti izgubljenu, dovesti zalutalu, poviti ranjenu, okrijepiti nemoćnu (Ez 34, 11-12.15-17)

Ovaj odlomak ima povijesni korijen u babilonskom sužanjstvu, za vrijeme kojeg je prorok tješio raspršene sunarodnjake. U psalamskim molitvama i proročkim propovijedima Bog je često predstavljen kao Pastir Izraelov koji pase svoje stado (usp. Ps 23; Iz 40, 11; Jr 31, 10). U Ivanovu evanđelju Isus se predstavlja kao pastir dobri koji ovce poznaje te se za njih izlaže opasnosti (usp. Iv 10). On time uprisutnjuje pastirsku brigu Božju, a naučio je to iz Pisma.U vrijeme kad su vidljivi pastiri zanemarili svoju službu, Bog poručuje preko proroka da će sam pasti ovce svoje.

Osnovna je dužnost pastira pribavljati ovcama hranu i štititi ih od nasilnih zvijeri ili ljudi. “Kad se nađe uza stado raspršeno…”, pastir se “brine za ovce” (r. 12). Tako i Bog obećava pobrinuti se za raspršene Izraelce, a onda i za sve ljude. “Dan oblaka i mraka” u koji su se raspršili povijesni slušatelji ove Ezekielove propovijedi jest 16. ožujka 587. pr. Kr., kad je babilonski kralj Nabukodonozor osvojio opsjednuti Jeruzalem, skinuo kralja Jojakina, postavio Sidkiju, a Jojakina, dvorjane i izabrane Jeruzalemce, među kojima je bio i Ezekiel, odveo u Babiloniju kao sužnje.Bog obećava da će osobno “pasti ovce svoje i sam im dati počinka”. Što je nevolja veća, Božja je briga intenzivnija. Bog se ne zadovoljava da bude jednako milosrdan prema svim sužnjima.

On zna da nevolje nisu jednake pa obećava dovesti natrag zalutale, poviti rane izranjenima, okrijepiti nemoćne, bdjeti nad onima kojima je i u tuđini dobro. Bog također najavljuje da će “suditi između ovce i ovce, između ovnova i jaraca”. Sužnji su mogli jedni drugima zagorčavati tuđinu tražeći povlastice na račun ostalih, lažno optužujući jedni druge novim gospodarima. Bog najavljuje da će svakomu suditi pravedno. On je pravedni sudac koji dostiže sve što su pobjegli zemaljskoj pravdi ili nepravedno osuđivali nezaštićene. Ovo čitanje u današnjoj liturgiji potiče nas na ponizno podlaganje Bogu kao vrhovnom sucu. Bog je sudac koji vidi svačije nevolje, ali nije pristran.

Kao što u Adamu, tako i u Kristu (1 Kor 15, 20-26. 28)

Ovaj odlomak dio je Pavlova odgovora na upit Korinćana o tjelesnom uskrsnuću Krista i pojedinih ljudi. I prije obraćenja na kršćanstvo, na temelju svoje grčke kulture, Korinćani su vjerovali u besmrtnost ljudske duše, ali su bili pod utjecajem stoičkih filozofa koji su govorili da je tijelo zatvor duha te da je mudracu sramota što mu je duh zatvoren u materijalno tijelo. Zato im je bilo teško prihvaćati vjeru u Kristovo tjelesno oživljavanje i opće oživljavanje mrtvih o sudnjem danu.Pavao pretpostavlja ovdje židovsku kulturu takozvane korporativne personalnosti. Što pročelnik obitelji, plemena pa i cijelog čovječanstva izgubi ili stekne sebi – gubi ili stječe svima u rodu i narodu. Ljudi su se tada osjećali zastupljeni priznati i uvaženi u pročelniku. U takvom kulturnom ozračju Pavao uči da u prvom Adamu svi umiru, a u Kristu uskrslom, kao novom Adamu, svi će oživjeti.

Kao što je prvi Adam svojim grijehom posijao u ljudski rod sjeme smrtnosti, tako je uskrsli Krist svojim uskrsnućem posijao sjeme besmrtnosti. Krist je uskrsnućem stekao naziv Gospodin i to njegovo uskrsno stanje podloga je njegovu gospodstvu nad živima i mrtvima.Apostol u ovom odlomku najavljuje opće uskrsnuće mrtvih o Kristovu ponovnom dolasku. Ne spominje izričito uskrsnuće nekrštenih i grešnih, ali je iz Dj 24, 15 očito da je Pavao – kao i drugi misionari – naučavao uskrsnuće “pravednih i nepravednih”. O općem uskrsnuću Krist će “predati Bogu i Ocu kraljevstvo, pošto obeskrijepi svako Vrhovništvo, svaku Vlast i Silu” (r. 24). Vrhovništva, Vlasti i Sile mitološka su duhovna bića pred kojima su strahovali Grci Pavlova vremena te ih smatrali moćnim neprijateljima čovječnosti i čovječanstva. Pavao uči da je Uskrsli moćniji od njih.

“Svršetak” je ovdje iskazan grčkim izrazom telos, koji zapravo znači ispunjenje cilja, osmišljenje. O općem sudu očitovat će se vidljivo moć uskrslog Krista nad ljudima, duhovnim bićima i prirodom. “On treba da kraljuje dok ne podloži…” (r. 25). U svojem uskrsnom stanju Isus tijekom ljudske povijesti nadvladava sile zla u svijetu. To je temelj kršćanskog optimizma: kako god izgledalo da cvjeta nepravda i pokvarenost, mi kršćani vjerujemo da je zadnji gospodar povijesti Krist Gospodin. Posljednji “neprijatelj” jest smrt, kojoj sada podliježu svi ljudi, ali će o općem uskrsnuću i ona biti pobijeđena.Pavao ovdje personificira smrt, kao i neki starozavjetni pisci (usp. Ps 33, 19; Ps 49, 14; Jr 9, 20-22; Hab 2, 5). Na koncu će se Krist kao proslavljeni čovjek podložiti Ocu nebeskom pa će Bog biti “sve u svemu” – to jest očitovat će se vidljivo Božje vrhovništvo nad materijalnim svijetom.

Kristova najmanja braća (Mt 25, 31-46)

Ovim razgovorom o općem sudu završava kod Mateja Isusov govor o svršetku svijeta i Isusovo javno djelovanje. S književnog stajališta dijalog je brižno složen po sljedećem nacrtu:- Sin Čovječji dolazi suditi sve narode (r. 31-33);- razgovor s onima na desnoj strani (r. 34-40);- razgovor s onima na lijevoj strani (r. 41-45);- zaključak o konačnom razdvajanju suđenih (r. 46).Središnja poruka zgode proizlazi iz refrena koji se ponavlja pri koncu razgovora s onima desno i s onima lijevo: “Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!” (r. 40 i 45).

Budući da jedini Matej donosi ovu zgodu, neki se tumači pitaju da li potječe od samog Isusa ili su je sastavili propovjednici prije Matejeva pisanja na temelju sjećanja kako se Isus poistovjećivao s bolesnima, odbačenima i nemoćnima. Povijesni svjedoci Isusovi sjećali su se Isusova nesebičnog zalaganja za ljudsku braću i sestre u nevolji. Sjećali su se također da je Isus zvao na nasljedovanje. Zato su bili svjesni da će biti suđeni prema prepoznavanju Isusa u svima koji pate. Isus je u blaženstvima pozvao svoje sljedbenike i sve ljude na iskazivanje milosrđa, kako bi milosrđe postigli (usp. Mt 5, 7). U tijeku mesijanskog djelovanja upozoravao je da Bog traži milosrđe, a ne formalističku pobožnost (usp. Mt 9, 13; 12, 7).

Ostavio nam je divnu prispodobu o nemilosrdnom sluzi kojemu je otpisan golem dug, a poslije je on dao zatvoriti kolegu zbog mnogo manjeg duga (Mt 18, 23-35). U Egipćana i drugih susjednih naroda postojalo je uvjerenje da će ljudi biti na drugom svijetu suđeni prema djelima milosrđa. SZ i rabini preporučivali su djela milosrđa kao pravu pobožnost. Kod Isusa je novo što se poistovjećuje s nevoljnima: njemu činimo što njima činimo. Izraz “maleni, braća” kod Mateja se katkad odnosi na Isusove sljedbenike, pa su neki tumači skloni i ovdje pod “malenom braćom” razumijevati Isusove vjernike. Bog bi sudio poganske narode i nevjernike prema djelima milosrđa iskazanima Isusovim vjernicima. Međutim, takvo poimanje “braće” može se izvesti iz Matejevih odlomaka 12, 48-50; 18, 15.21.35; 23, 8; 28, 10.

U drugom nizu odlomaka “braća” su svi ljudi, bez obzira na vjeru i nacionalnost, ukoliko trebaju našu pomoć.Ti odlomci kod Mateja su: 5, 22.23.24.47; 7.3.4.5.Značajno je izostavljanje izraza “braća” u refrenu retka 45: “Što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste!” Isus trpi i biva poslužen u svim patnicima.Iz ove zgode vidimo kakav je Bog sudac: on se srdi i kažnjava zato što ljubi sve ljude. Što ljudima uskraćujemo, Bogu uskraćujemo.Danas smo zahvalni Kristu što se kao kralj daje posluživati u ljudskoj braći i sestrama. To nam daje podlogu za nadu da ćemo s poštovanjem biti posluženi kad sami zapadnemo u bolest ili bijedu. U isto vrijeme to nas potiče da savjesnije prepoznajemo i poslužujemo Krista u nevoljnicima koje svaki dan susrećemo.

prof.dr. Mato Zovkić
(BITNO.NET)

SVETKOVINA JE KRISTA KRALJA