Voćin se smjestio na sjevernim obroncima Papuka u dolini rijeke Voćinke. Okružuje
ga prekrasna priroda, jedinstven geo-park i park prirode Papuk, odnedavno pod zaštitom
UNESCO-a. Tvrđava, čiji su ostaci još vidljivi iznad Voćina, svjedoči o značenju i važnosti
ovog mjesta od davnih vremena. U srednjem vijeku Voćin je posjed Grgura Moslavačkog,
nakon toga dugo vremena je u vlasništvu poznatih velikaških obitelji iz plemena Aba, koje su
sudjelovale u bitkama između kralja Karla Roberta i Henrika Gisingovca. Zatim su mu
gospodari Gorjanski. Bio je kraljevskim posjedom Matijaša Korvina koji ga je darovao svome
sinu Ivanišu Korvinu, da bi konačno bio u vlasništvu obitelji Batthyani sve do pada Voćina
pod otomansku vlast 1543. godine.
Voćinska župa sv. Nikole prvi puta se spominje u Statutima zagrebačkog Kaptola
autora Ivana arhiđakona Goričkog iz 1334. godine. Uz župnu crkvu sv. Nikole na koncu 15.
stoljeća u Voćinu se nalaze i dva samostana, pretpostavlja se franjevaca i klarisa. Po
svjedočanstvu koje daje Popis župa Zagrebačke biskupije iz 1501. godine, Voćin je jako
vjersko središte. U to doba, naime, uz župnika i kapelane, u župi djeluju i svećenici
nadarbenici prebendari, na što podsjeća i današnji voćinski toponim „Prebenda“, te gracijani
koji su živjeli od milostinje. Tijekom gotovo sto pedeset godišnje otomanske vladavine
(1543.-1687.) za preostali mali broj katolika u Voćinu pastoralnu brigu vode franjevci. Po
oslobođenju od Osmanlija 1687. godine u Voćin se naseljava katoličko i pravoslavno
pučanstvo. Pokretači gospodarskog napretka u obnovi nakon Osmanlija osobito su grofovi
Jankovići Daruvarski što će nastaviti braća Gutman, izgrađujući i prugu od Čačinaca do
Voćina. Uz poljoprivredne i šumarske radove od velikog značenja je staklarska industrija na
Zvečevu, što je privuklo u voćinsku župu velik broj katolika te ona početkom XX. stoljeća
broji oko 3000 a pred II. svjetski rata oko 4700 duša. Tijekom spomenutog rata Voćin je
doživio teška stradanja, osobito 1943. kada su partizani ubili župnika Josipa Martinca, a 1944.
župna crkva teško stradala te velik dio kuća zajedno sa župnim stanom u mjestu spaljena u
okolnostima do danas nerazjašnjenima. Zbog sustavnog progona Hrvata i dvadesetogodišnje
odsutnosti župnika u Voćinu nakon II. svjetskog rata, broj katolika se tako smanjivao da je
prigodom uspostave slobodne Hrvatske 1991. godine ondje bilo manje od 600 duša. Svoj
opstanak u Voćinu Hrvati su skupo platili. Pobunjeni Srbi proglasili su 1991. tzv. SAO
Krajinu u kojoj su Hrvati bili obespravljeni i progonjeni. Mržnja pobunjenih domaćih Srba
zajedno s pripadnicima JNA i drugim paravojnim postrojbama iz Srbije očitovala je svoje
sljepilo i okrutnost osobito u prosincu 1991. godine kada su započeli s ubijanjem preostalih
Hrvata i uništavanjem njihove imovine, što je doseglo vrhunac 13. prosinca iste godine u noći
kada je zajedno s ubojstvom nedužnih civila do temelja razorena i župna crkva i svetište
Gospe Voćinske kao i župni stan. Župnik Nikola Sanjković, nakon brojnih saslušanja i
ponižavanja izbjegao je stradanje jer se na poticaj samih župljana maknuo iz Voćina. Valja
zahvaliti nekolicini Srba koji su u svoje kuće sakrili susjede Hrvate te ih spasili od sigurne
smrti. Godine 1992. u voćinsku župu započele su doseljavati skupine hrvatskih obitelji s
brojnom djecom iz Letnice i Vrnavokola na Kosovu i iz Bosne i Hercegovine te župa sada
broji više od 2000 katolika. Za njima su stigle i sestre Služavke malog Isusa Sarajevske
provincije, koje otada imaju svoj samostan u Voćinu.
Župna crkva u Voćinu
Župna crkva u Voćinu proživljavala je sudbinu svoga naroda. Po mišljenju više
stručnjaka može se utemeljeno pretpostaviti da ju je u doba voćinskog procvata u drugoj
polovici 15. stoljeća izgradio vlasnik Voćina, humanist Ivaniš Korvin. Kralj Matijaš Korvin
nadario je svoga sina Ivaniša mnogim posjedima, te je on među ostalim izgradio i veliku
lepoglavsku crkvu u kojoj je i pokopan 1504. godine. Vrijeme izgradnje voćinske crkve
uglavnom se povezuje sa zapisom uklesanim na kamenu vanjskog potpornog zida njezina
svetišta, kojeg Ivan Kukuljević čita kao 1464. godinu a Gjuro Szabo 1494. Crkva nosi stilske
oznake koje u gotičkom graditeljstvu vladaju u 15. stoljeću. Ona je prije rušenja 1991. godine
imala sačuvane sve svoje izvorne elemente te je naša poznata povjesničarka umjetnosti
Anđela Horvat zajedno s drugim stručnjacima utvrdila da crkva predstavlja jedinstven primjer
gotike u Hrvatskoj i šire, osobito s obzirom na oblikovanje zvjezdasto-mrežastog svoda koji
nalazimo u praškoj dvorani kralja Vladislava. Pored toga crkva je po svojoj veličini,
jedinstvenoj arhitekturi, ukrasima i drugim sastavnicama predstavljala izuzetno vrijedan
primjer gotike. Jednobrodna građevina s tri zasebne kapele na južnoj strani, cjelokupno je bila
duga gotovo 35 metara, imala lađu dugu 19 metara a široku 9,45 metara, svetište 15,65 metara
a široko 7,52 metra s poligonalnim završetkom. Šiljasti trijumfalni luk bio je visok 13 metara,
dijelio je svetište od lađe. Monumentalni portal na glavnom zapadnom pročelju djelovao je
snažno sa svojim mirnim profilacijama zašiljenog luka. Glavno pročelje i svetište bilo je
poduprto stupnjevitim potpornim zidovima. Visoki prozori crkve i kapela bili su bogato
profilirani s kasno gotičkim ukrasima, na vrhovima blago zašiljeni. Na zapadnoj strani lađe
nalazio se okrugli prozor, kao i u prvoj istočnoj kapeli, dok sjeverna strana nije imala prozora
jer je na nju bio naslonjen samostan, o čijem klaustru govori osam kamenih konzola na zidu
crkve s vanjske strane, koje su nekoć nosile gotička rebra. Posebnu značajku crkve
predstavljale su konzole s nutarnje strane sjevernog zida lađe, po kojima se može zaključiti da
je voćinska crkva, uz veoma zanimljivu sačuvanu gotičku arhitekturu svetišta bila cijela
nadsvođena, što upućuje na već spominjana češka rješenja vladislavske gotike.
Generalni vikar zagrebačkog biskupa fra Petar Nikolić zapisao je u svojoj vizitaciji
1660. godine da je župna crkva sv. Nikole u Voćinu potpuno nestala, vjerojatno srušena, a da
je vidio ruševine crkve Svih Svetih i sv. Klare. Neposredno nakon oslobođenja od Osmanlija
za potrebe katoličkih vjernika izgrađena je u Voćinu drvena župna crkva Svih Svetih. Revni
svećenik fra Andrija Popović, koji je oko 1743. preuzeo upravu voćinske župe, započeo je i s
obnovom ruševne samostanske crkve Svih Svetih. Bio je to uistinu velik zahvat u kojem mu
je davao svesrdnu materijalnu potporu Ignacije Čačković, upravitelj voćinskog vlastelinstva.
Fra Andrija je stavio na crkvu krov od šindre, pokrio je zvonik visok 40 metara, u svetištu je
ostao izvorni gotički svod dok je na lađu postavio drveni tabulat. Opskrbio je crkvu osnovnim
namještajem. (Za glavni oltar nabavio je 1748. u Osijeku kip Majke Božje koji se u spisima
naziva „milosnim“ i „čudotvornim“ kipom.) Tom prigodom župa je dobila i novi titular
Pohoda blažene Djevice Marije. Tako uređenu crkvu fra Andrija je predao 1756. godine
svome nasljedniku dijecezanskom svećeniku Ivanu Sokačiću, kojemu je preostalo urediti još
pokrajnje kapele, da bi crkva nakon Osmanlija bila cjelovito obnovljena.
No, voćinska župna crkva, kako smo spomenuli, doživjela je ponovno razaranje
tijekom II. svjetskog rata. Naime, Voćin je bio poprištem teških borbi između Nijemaca,
ustaša i partizana te je 8. svibnja 1944. zapaljena starodrevna župna crkva u kojoj je izgorio
sav namještaj, osim kipa Gospe Lurdske i nešto liturgijskih predmeta koje je prethodno
župnik i dekan Julije Bürger odnio iz crkve u Slatinu. Tom prigodom porušen je i župni stan u
Voćinu. Debeli kameni zidovi crkve stršali su bez krova gotovo dvadeset godina. Kad je
nakon tako dugog vremena 1963. imenovan za voćinskog župnika mladi Franjo Bosnar,
izgrađen je župni stan, slavila se sveta misa u kapeli na groblju, dok nije uz župni stan
dograđena dvorana koja je služila za bogoslužje. Ubrzo je započela još jedna obnova tamošnje
župne crkve. Uz velike poteškoće koje mu je pravio komunistički sustav, Bosnar je, uz pomoć
nadbiskupa Franje Šepera i Gradišćanskih Hrvata na čelu s biskupom Štefanom Laszlom i
dekanom Štefanom Horvatom, najvećim dijelom vlastitim radom stavio 1973. crkvu pod
krov, čija je željezna konstrukcija izrađena u Gradišću i dovezena u Voćin. Crkva je iznutra
ožbukana 1976. Obnovu će završiti Bosnarov nasljednik Antun Prpić a posvetit će je kardinal
Franjo Kuharić 1984. o 650. obljetnici prvog pisanog spomena voćinske župe. Samo sedam
godina nakon toga, 13. prosinca 1991. srpski su pobunjenici poslagali oko njezinih zidina
sanduke pune eksploziva i granata te je potpuno razorili kao i obližnji župni stan.
Rekonstrukcija crkve razorene u Domovinskom ratu
U Voćinu je 1992. godine talijanski Caritas izgradio je kuću u kojoj je župnik
privremeno stanovao dok nisu stigle časne sestre. Prije nego li je talijanski Caritas izgradio
župnu kuću 1996. godine, župnik je stanovao u jednom stanu. Za liturgijska okupljanja
dobivena je drvena baraka jednog građevinskog poduzeća koja je kroz dvadeset godina služila
kao župna crkva. Nadbiskupski duhovni stol u Zagrebu razmišljao je o podizanju nove crkve,
primjerene pastoralnim potrebama župe. Kako izgradnja nije započela prije osnutka Požeške
biskupije 1997. godine, pitanje rekonstrukcije starog zdanja bilo je postavljeno u novim
crkvenim okolnostima. Naime, voćinska crkva svjedok je snažnog vjerskog, povijesnog i
kulturnog trajanja hrvatskog naroda na prostorima središnje Hrvatske, nekoliko puta je
proživljavala stradanja zajedno s narodom i bila obnavljana, te se nije smjelo dopustiti da ona
tako lako nestane, kako su to odredili njezini rušitelji. Pored toga, brojčano stanje župe i
proglašenje Voćina središnjim marijanskim svetištem Požeške biskupije išli su u prilog
razmišljanja o obnovi razorene župne crkve i svetišta. Pošto je utvrđeno da je prof. Sena
Sekulić Gvozdanović s Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu u vrijeme uređenja crkve nakon
II. svjetskog rata izradila njezin detaljan arhitektonski snimak, te da postoje i drugi
arhitektonski zapisi iste crkve, nije bilo većih dvojbi o njezinoj rekonstrukciji. Obavljeni su
razgovora s tadašnjim ministrom kulture Božom Biškupićem, te je nakon toga biskup Antun
Škvorčević donio odluku da se pristupi rekonstrukciji stare crkve u Voćinu i na taj način spasi
od nestanka jedan od najznačajnijih spomenika sakralne baštine u ovom dijelu Hrvatske i
ujedno podigne spomen svim nedužnim voćinskim žrtvama i poginulim braniteljima za
slobodu Hrvatske.
Započeo je dug i mukotrpan posao pod vodstvom Biskupijskog Odbora za izgradnju
Svetišta Majke Božje u Voćinu, kojeg je utemeljio biskup Škvorčević 1999. na čelu s msgr.
Josipom Devčićem. Njegov rad u početku pratilo je stručno Povjerenstvo za obnovu crkve
Blažene Djevice Marije u Voćinu, koje je iste godine osnovao ministar kulture Božo
Biškupić. Projektnu dokumentaciju za dobivanje lokacijske dozvole izradili su dr. Vladimir
Bedenko i mr. Boris Vučić Šneperger iz Zavoda za graditeljsko naslijeđe Arhitektonskog
fakulteta u Zagrebu sa suradnicima. Mr. Vučić Šneperger pratit će izgradnju crkve do njezina
završetka. Budući da voćinska crkva predstavlja totalnu ratnu štetu, Ministarstvo obnove,
odnosno današnje Ministarstvo regionalne obnove, šumarstva i vodoprivrede najvećim
dijelom je financiralo projekt a znatan financijski doprinos dala je i Požeška biskupija te
njezini vjernici.
Kamen temeljac za crkvu, kojeg je blagoslovio papa Ivan Pavao II. na svom pohodu
Hrvatskoj 1998,, svečano je položio biskup Antun Škvorčević, 7. rujna 2002. uz sudjelovanje
gradišćanskog biskupa msgr. Paula Ibyja. Među brojnim vjernicima bila je i skupina
gradišćanskih Hrvata. Mnoge pojedinosti u vjernoj rekonstrukciji crkve tražile su puno
strpljivosti i umijeća, kako arhitekta Vučića, tako izvođača radova a posebno predsjednika
Odbora Devčića. Zvonik crkve je brzo obnovljen te su se u njemu 2004. oglasila četiri zvona,
dar kanonika Prvostolnog kaptola zagrebačkog Milana Balenovića, rodom iz susjedne Slatine.
Konačno, dvadeset godina nakon razaranja crkve, Voćin je 2011. dobio ponovno podignuto
zdanje svoje stare crkve na ponos svih onih koji ga se nisu željeli odreći, posebno Marijinih
hodočasnika. O dvadesetoj obljetnici razaranja crkve i njezine ponovne izgradnje biskup
Škvorčević je proglasio Godinu Gospe Voćinske u trajanju od 21. kolovoza 2010. do
blagdana Male Gospe 2011., čiji je središnji događaj bila posveta nove crkve, 14. kolovoza
2011.
Unutrašnje uređenje crkve pomogli su brojni donatori te je ona urešena djelima
suvremenih umjetnika, dostojno časnoga zdanja Marijina Svetišta. Glavna ulazna vrata crkve
izradio je u bronci zagrebački akademski kipar Hrvoje Ljubić, prikazavši s vanjske strane
povijest Voćina, župne crkve i Svetišta a s nutarnje strane četiri otajstva krunice. Vrata je
darovala tvrtka Duhan iz Virovitice. Sve prozore na crkvi oslikao je akademski slikar Josip
Biffel iz Zagreba. Glavni prozor u svetištu s prikazom Pohoda BDM, titulara crkve, dar je
Požeške biskupije, kako svjedoči grb u njegovu donjem dijelu. Lijevi prozor u svetištu
prikazuje Navještenje Marijino, dar grada Virovitice, s njegovim grbom. Prvi desni prozor u
svetištu prikazuje Isusovom rođenje, dar je grada Požege, čiji je grb oslikan na njegovu dnu.
Drugi prozor s desne strane u svetištu predstavlja Isusov bijeg u Egipat, dar je grada Našica
čiji je grb na njem oslikan. Treći desni prozor u svetištu predstavlja Isusovo Prikazanje u
hramu s grbom grada Orahovice koji ga je darovao. Četvrti desni prozor u svetištu prikazuje
čudo u Kani Galilejskoj, dar je grada Novske o čem svjedoči grb u njegovu donjem dijelu.
U prvoj kapeli s desne strane, posvećenoj Gospi Voćinskoj na jednom prozoru
oslikano je raspeće Isusovo, dar grada Slatine a drugi prikazuje Emaus, dar Općine Voćin, što
je prepoznatljivo po grbovima. Veliki prozor u srednjoj kapeli Presvetog Sakramenta, koji
nema šiljasti završetak, prikazuje sv. Lovru, glavnog zaštitnika Požeške biskupije a dar je
Virovitičko-podravske županije o čem govori njezin grb. U trećoj kapeli, krstionici, veliki
prozor, koji ima zaobljen završetak, prikazuje bl. Alojzija Stepinca, drugog zaštitnika Požeške
biskupije, kojeg je darovao zagrebački kanonik Milan Balenović, kako govori zapis na njemu.
Središnje mjesto u svetišnom prostoru ima veliki drveni križ kojeg je izradio
akademski kipar Šime Vulas iz Zagreba. On podsjeća na Isusovu žrtvu ljubavi, ali i na sve
patnje, stradanja i ubojstva voćinskih ljudi kao i na rušenje same voćinske crkve. Još više, on
je svjedok kako je jedino ljubav mogla izgraditi ono što je mržnja razorila. Ispred njega je na
gotičkoj brončanoj rešetkastoj pozadini slika Gospe Voćinske iz 1770. godine, u izradi
akademskog kipara Mladena Mikulina, koja povezana s križem snažno podsjeća da nam je
Isus u času svoje smrti darovao Mariju za Majku riječima: «Evo ti Majke», geslo pod kojim se
odvijala Godina Gospe Voćinske. Rešetka u pozadini Gospine slike također podsjeća na sve
voćinske progone i žrtve, a osobito spašavanje Marijina kipa i slike tijekom II. svjetskog rata i
ubojstva župnika Josipa Martinca i njegova prethodnika Julija Bürgera. Snažna poveznica s
križem je i oltar kao i ambon u znaku otvorene knjige s višestrukim asocijacijama, te visoke
brončane svijeće oko križa, slike i oltara, također u izvedbi akademika Vulasa. Na cijelu
voćinsku povijest stradanja znakovito podsjeća križni put, ulje na platnu umjetnika Josipa
Vasilija Jordana, raspoređen po zidovima crkve. Sve to uklapa se u veličanstvenu gotičku
arhitekturu kao svojevrsni kontrapunkt i tvori skladno jedinstveno mistično ozračje sakralnog
prostora. Spomenuti liturgijski namještaj velikodušni je dar grada Požege.
Prva i najveća kapela na desnoj, južnoj strani crkve (idući od svetišta) posvećena je
Gospi Voćinskoj. U gornjem dijelu njezine apside nalazi se mali okrugli oslikani prozor
(rozeta), ispod kojeg se spušta triptih sa scenama iz Isusova života, izrađen u mozaiku po
predlošku velikog hrvatskog slikara Ive Dulčića. On tvori uvjerljivu teološku podlogu
štovanja Isusove Majke, podcrtavajući kristološku dimenziju Marijine suradničke uloge u
djelu spasenja, uvodeći njezine štovatelje u središnja otajstva ljudskog otkupljenja: Isusovo
utjelovljenje, rođenje, i uskrsnuće, kao i raspeće te Emaus koji se nalaze na dvama oslikanim
prozorima u istoj kapeli. Suprotni zid kapele krasi mozaik Susret s Majkom i Gospino
krunjenje također po predlošku Ive Dulčića. Mozaik zajedno s oslikanim prozorima stvara u
kapeli atmosferu koja potiče na osobnu i zajedničku sabranost i molitvu Gospi Voćinskoj.
U drugoj manjoj kapeli Presvetog Sakramenta središnje mjesto ima tabernakul čija je
vrata od bronce izradio akademski kipar Josip Poljan. Lijevi zid kapele ukrašen je mozaikom
Uzašašća po Dulčićevu predlošku dok je na suprotnoj strani prikaz Golgote i Susret s Majkom
po predlošku slikara Ljube Ivančića. Iznad tabernakula uzdiže se na oslikanom prozoru lik sv.
Lovre, đakona i mučenika, zaštitnika Požeške biskupije. U trećoj kapeli je krstionica, izrađena
po nacrtu arhitekta Borisa Vučića Šnepergera. Zidovi kapele ukrašeni su također mozaicima
Raspeća i Propovijedi sv. Franje pticama po Ivi Dulčiću te krštenja Isusova po Ljubi Ivančiću.
Kapelom dominira veliki oslikani prozor s prikazom bl. Alojzija Stepinca.
Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata uzdigla je 2022. godine o 25.
obljetnici Požeške biskupije svetišnu crkvu Gospe Voćinske na dostojanstvo Manje bazilike.
Svetište Gospe Voćinske
Voćin podno sjeverne strane Papuka nalazi se u zemljopisnom središtu Požeške
biskupije, između rijeke Save i Drave te je sa svojim svetištem Majke Božje postao i njezino
duhovno središte. Biskup dr. Antun Škvorčević proglasio ga je glavnim biskupijskim
marijanskim svetištem. Po pisanim tragovima moguće je zaključiti da počeci voćinskog
svetišta sežu u vrijeme nakon oslobođenja Slavonije od Osmanlija. Naime, zaslugom već
spominjanog župnika fra Andrije Popovića, obnovljena je stara samostanska crkva u Voćinu,
te je preimenovan župni titular Svih Svetih u Pohod Marijin. Ujedno je isti fra Andrija
pribavio 1748. iz Osijeka kip Majke Božje koji je stavio na glavni oltar, a koji se u zapisima
vizitacija župe iz 18. stoljeća naziva „milosnim“ ili „čudotvornim“. Fra Andrija je ujedno
promicao i snažnu marijansku duhovnost u Voćinu, povezanu sa spomenutim kipom. No,
lurdska ukazanja pokrenula su diljem svijeta pobožnost Gospi Lurdskoj te je nakon čudesnog
ozdravljenja Marije Mikić u Voćinu 1884. godine, zauzimanjem voćinskog župnika Mije
Bogadeka, kao njezin zavjetni dar nabavljen 1885. godine kip Gospe Lurdske oko kojeg se u
voćinskoj crkvi počela razvijati posebna pobožnost Isusovoj Majci i privlačiti vjernike s
različitih strana Slavonije. Veliki štovatelj Lurdske Gospe fra Josip Kovačević iz požeškoga
franjevačkog samostana organizirao je u rujnu 1886. godine prvu procesiju pješaka s
hodočasnicima iz Požeške doline. Sljedeće 1887. godine požeška procesija stigla je u Voćin
30. kolovoza na blagdan krunjenja Gospina kipa, a nakon toga ustalit će se 20. kolovoza kao
požeški hodočasnički dan. Kasnije će se Požežanima pridružiti i pješaci iz Posavine te se
spomenuti način hodočašćenja zadržao do danas, s prekidom nakon II. svjetskog rata. Od
1963. godine posebnom zauzetošću požeškog župnika Franje Pipinića, nekadašnjeg voćinskog
župnika, te Stipe Josipovića, župnika iz Davora i Josipa Devčića, župnika iz Stražemana,
požeško-posavska procesija je brojčano osnažena. Vjernike nije pokolebala ni opasnost
neprijateljski raspoloženih ljudi u papučkim selima kroz koja je procesija prolazila, gdje su
nerijetko bili kamenovani i gdje su im odbijali dati vode da utaže žeđ.
Utemeljenjem Požeške biskupije i proglašenjem Voćina središnjim biskupijskim
marijanskim svetištem, u slobodi nakon Domovinskog rata procesija je postala još brojnija, te
u njoj sudjeluje dvije do tri tisuće hodočasnika, među njima i biskup Antun Škvorčević. Istoga
dana u novije vrijeme organiziraju se hodočasnička pješačenja i iz Zapadne Slavonije,
Novske, Daruvara i Đulovca. Svi koji u njima sudjeluju, osobito brojni mladi, svjedoče o
snažnom duhovnom iskustvu dvodnevne žrtve, molitve i starodrevne hodočasničke pjesme.
Hodočašće ima svoj vrhunac u svetoj misi koju s pješacima hodočasnicima i drugima koji
pristignu autobusima i osobnim automobilima, uvečer 21. kolovoza slavi požeški biskup s
brojnim svećenicima koji su prethodno požrtvovno na raspolaganju hodočasnicima u
ispovjedaonici. Slavlje završava živopisnom službom svjetla, molbi i hvala u čast Gospe
Voćinske, koja u hodočasnička srca unese duhovnu snagu, iskustvo Božje blizine, ispunjenost
svetim.
Valja spomenuti da jednako tako dugu tradiciju ima hodočašćenje slavonsko-
podravskih župa sadašnje Požeške biskupije, od Virovitice do Našica, koje dolaze u Voćin za
blagdan Male Gospe. Dok je voćinski Gospin kip nakon II. svjetskog rata bio u Slatini, ti
vjernici hodočastili su u tamošnju crkvu i na svoj način sačuvali kontinuitet hodočašćenja i u
vrijeme kada je voćinska crkva stajala teško oštećena. Dapače, sve do utemeljenja Požeške
biskupije hodočasnici iz ovog kraja bili su brojniji u Voćinu nego li iz požeškog. Osobitu čar
ima hodočašće djece osnovnih škola u Voćin, koje je započelo 1971. godine prigodom
održavanja Mariološkog i Marijanskog kongresa u Zagrebu i Mariji Bistrici. Ono je pokrenuto
na poticaj revnog voćinskog župnika Franje Bosnara a zauzimanjem novo-bukovičkog
župnika i virovitičkog dekana Alojzija Staneka, podrijetlom iz Voćina, slatinskog župnika
Franje Udovičića, te čađavičkog župnika Valenta Halića. Sastavni dio hodočašća bilo je i
natjecanje iz vjeronaučnog znanja koje je don Luka Depolo, urednik „Maloga Koncila“
proširio na cijelu Hrvatsku. Na dječjem hodočašću u Voćinu 1980. sudjelovala je i Majka
Terezija iz Calcutte, oduševivši djecu svojim nastupom.
Danas vjernici iz Slavonije i drugih dijelova Hrvatske pojedinačno ili u skupinama
hodočaste Voćinskoj Gospi tijekom cijele godine. Redovito hodočašće djece osnovnih škola s
područja Požeške biskupije održava se prve subote u mjesecu svibnju. Slijedeći spomenutu
tradiciju, Požeška biskupija hodočasti organizirano u dva dijela. Pješaci iz požeškoga i
posavskog kraja okupe se 20. kolovoza u crkvi biskupijskog zaštitnika sv. Lovre u Požegi te
nakon primljenog blagoslova kreću prema Stražemanu, gdje sudjeluju na završetku
pobožnosti godišnjeg klanjanja u toj župi i ondje prenoće, ugošćeni u tamošnjim obiteljima.
Potom 21. kolovoza nastavljaju put do Voćina, gdje zajedno s pješacima iz Zapadne
Slavonije, odnosno daruvarskog kraja i mnoštvom drugih hodočasnika, pristiglih autobusima i
osobnim automobilima sudjeluju na vrlo upečatljivom večernjem slavlju sa svijećama u čast
Gospe Voćinske. Iz slavonsko podravskog dijela Biskupije brojni vjernici hodočaste u rujnu,
za blagdan Male Gospe. Druge subote u svibnju održava se hodočašće učenika i djelatnika
katoličkih klasičnih gimnazija Požeške biskupije i maturanata iz drugih srednjih škola na
području Biskupije. Zatim 7. lipnja, na dan kada je papa Ivan Pavao II. 2003. godine okrunio
sliku Gospe Voćinske, hodočaste stariji vjernici, napose iz umirovljeničkih domova.
Medicinski djelatnici s područja Požeške biskupije hodočaste u Voćin 22. lipnja, a na dan
razaranja crkve i ubojstva nedužnih civila, 13. prosinca hodočaste braniteljske udruge s
područja Virovitičko-podravske županije.
Svetište Gospe Voćinske zrači posebnom duhovnom snagom koja je privlačila
vjernike da u velikom broju hodočaste i na ruševinu crkve, jer ondje po Marijinu zagovoru
nalaze pomoć u životnim teškoćama i duhovni mir. Prigodom Velikog jubileja 2000. u
Voćinu održan je prvi euharistijski kongres Požeške biskupije na koji se okupilo više od
25000 vjernika. Tom prigodom uređen je liturgijski prostor na otvorenom te je on trajna crkva
„pod nebom“ za hodočasnička slavlja. Zajedno s dovršenjem izgradnje crkve, sav je prostor
oko nje ograđen, prikladno uređen za slavlja te tvori sastavni dio Svetišta Gospe Voćinske. U
njega je pokraj ulaza u crkvu smješten i Memorijal voćinskim žrtvama „U Majčinu naručju“,
kojeg je 2010. podigla Požeška biskupija na spomen voćinskim žrtvama a izradio ga u bronci
akademski kipar Josip Poljan.
Slika Gospe Voćinske
U zapisima vizitacija župe Voćin iz 18. stoljeća stoji naznačeno da je u sušnoj,
nerodnoj i žalosnoj godini 1748. fra Andrija Popović, upravitelj župe, dao u Osijeku izraditi
kip Majke Božje za obnovljenu crkvu u Voćinu, izgrađenu u XV. stoljeću te je crkva tada
dobila titular Pohoda Marijina. Godinu dana nakon toga udar groma ostavio je teška oštećenja
na crkvi ali je Gospin kip bio netaknut. Taj kip, kako opisuju vizitacije, bio je zvonolikog
oblika, kao i svi drugi marijanski kipovi toga doba, odjeven u svilenu odjeću, u lijevoj ruci je
držao malog Isusa a Marija i dijete Isus imali su na glavi krunu.
Nema zapisanih podataka što se dogodilo s tim „milosnim“ i „čudotvornim“ kipom
Gospe Voćinske kada je započelo štovanje Gospe Lurdske, za koju se također upotrebljavao
naziv Gospa Voćinska. Poznato nam je samo da je voćinski župnik Josip Martinac, 14. rujna
1940. godine pohranio u Dijecezanski muzej u Zagrebu sliku Majke Božje iz 18. stoljeća, i
tako je sačuvao od razaranja koja su se dogodila u Voćinu tijekom dvadesetog stoljeća. Sa
slikom je u Dijecezanski muzej poslao i neke druge predmete, među kojima su bile i sačuvane
haljinice u koje je bio odijevan spomenuti kip. Inventar Dijecezanskog muzeja u Zagrebu
bilježi da je slika izrađena 1770. godine, a u njezinom lijevom uglu stoji naznačeno da ju je
obnovio Johann Mihaljewitch 1826. godine. Uljem na platnu oslikan je zvonoliki lik Majke
Božje pod baldahinom, koji u desnoj ruci drži dijete Isusa a žezlo u lijevoj ruci. Isus i Marija,
odjeveni u bijela svilena odijela od brokata sa zlatnim srcima na prsima, imaju krunu na glavi.
S obje strane Marijina lika stoji po jedan anđeo koji nosi rokoko medaljon s natpisom: desni
«Maika od Utocsishcsa», a lijevi «Mutter der Zuflucht». Po ikonografskom opisu prvotnog
kipa Gospe Voćinske u spomenutim vizitacijskim zapisima utemeljeno je pretpostaviti da je ta
slika bila preslik kipa s oltara i da je služila u svrhu marijanskih pobožnosti, osobito procesija.
I činjenica da je sliku trebalo restaurirati na početku 19. stoljeća svjedoči da je ona bila u
liturgijskoj uporabi, koja je prestala s postavljanjem kipa Gospe Lurdske u voćinsku crkvu.
Gotovo šezdeset godina ta slika čuvana je u Dijecezanskom muzeju u Zagrebu i prvi
puta bila je iznesena pred oči javnosti na izložbi «Sveti trag» 1994. godine prigodom prvog
posjeta pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj o 900. obljetnici Zagreba. Bila je postavljena u
prostoriji u kojoj je prikazano zgarište voćinske crkve a iznad njega, kao kroz prozor koji
otvara novi obzor, pobjednički dominira Marijin sačuvani lik. Slika voćinske Majke od
utočišta ostala nam je nakon svih razaranja jedini svjedok višestoljetnog Marijina štovanja
pod nazivom Gospe Voćinske ali i kao sasvim određeni znak krvavih ratnih događanja u koja
je ona bila uključena s prepoznatljivim povijesno-spasenjskim značenjem. Ona je ujedno
dragocjeni povijesni svjedok višestoljetne Marijine prisutnosti u Voćinu i neprekinutog
hodočasničkog okupljanja njezinih štovatelja iz Slavonije i drugih krajeva u koje se snažno
uključila Požeška biskupija nakon svoga utemeljenja.
Budući da je prvotni kip Gospe Lurdske, spašen u II. svjetskom ratu, nastradao
zajedno s voćinskom crkvom i nestao u ruševini 1991. godine, odlukom požeškog biskupa
Antuna Škvorčevića navedena slika, bila je 21. kolovoza 1999. u procesiji pješaka iz Požege
svečano vraćena u Voćin i predana vjernicima na čašćenje. Postavljena je u privremenu
skromnu montažnu crkvu da joj se hodočasnici obraćaju kao utočištu u nevoljama, tješiteljici
u žalostima, zagovornici u potrebama i pomoćnici osobito u liječenju teških duhovnih rana,
koje je u dušama mnogih ostavio nedavni bezbožni sustav i okrutni rat. Nakon ponovne
izgradnje i posvete crkve slika je postavljena u vlastitu kapelu a prigodom većih hodočašća
izlaže se u svetištu.
Slika je dobila još jednu dragocjenu dimenziju kad je papa Ivan Pavao II. prigodom
svoga trećeg pastoralnog pohoda Hrvatskoj, 7. lipnja 2003. u Osijeku lik Isusa i Marije
okrunio zlatnim krunama, dar stražemanske župe, te nas lik središnjeg marijanskog svetišta
Požeške biskupije duhovno povezuje i s njezinim utemeljiteljem. Krune su po dizajnu
Gordane Grim Hundić izradili Tibor Mateša i Zdravko Andrašević. Za tu prigodu slika je
restaurirana u radionici tvrtke «Re-dizajn» u Zagrebu. Nada Škrlin izradila je tada za nju
široki srebreni okvir po zamisli i uz nadzor Gordane Grim Hundić. Sllika je konačno
smještena u novo izgrađenu voćinsku crkvu prigodom njezine posvete, 14. kolovoza 2011.
Prije postavljanja slike na svoje mjesto ona je zaštićena sigurnosnim staklom a na srebreni
okvir je ugrađen polu dragi kamen opal, kojeg su biskupu Antunu Škvorčeviću darovali
hrvatski iseljenici u pustinjskom gradu Coober Pedyju u vrijeme biskupova posjeta Australiji,
u listopadu i studenom 2010. Znakovita je ta povezanost, jer je Voćin sa svojom Gospom
mjesto povijesnih patnja, iseljavanja, progona, doseljavanja i nada, mjesto hrvatskih umiranja
i pobjeda. Stoga je prikladno da voćinsko svetište bude također mjesto molitve za hrvatske
prognanike i iseljenike.
(www.zupa-sv-leopold-mandic.hr, Požeška biskupija, foto: Božidar Biondić)
